Ne oslanjaj se iznimno na ono što govori da želi.

Počni joj davati ono o čemu šuti a bezuvjetno treba.

Allies 
And friends 
You sure travelled 
By many roads 

Bastards 
And foes 
You sure travelled 
By many names 

Brand me love 
Scar me life 
The sun goes down 
For everyone 
The sun sets on everyone 

Blessings turned beasts 
Left me careless 
And unaware 

Curses turned gifts 
I was struck down 
But I could rise 

Scar me life 
The sun goes down 
For everyone 
The sun sets on everyone. 

Biti kod kuće u svijetu.

Postati otvorena rana prisutnosti.

Vratiti se doma.

Možda da se ostavim eksternaliziranja unutarnjih zahtjeva. Racionalizacije ionako negdje uvijek prestaju. (Zašto baš na tom mjestu?) Želje su tu da nas održavaju živim, zbog želja trajemo. Želje nas vode nekamo, do nečeg, do nekog. Prirodne su i nepotrebno ih je skrivati, kao i sve ostalo što srce govori. Ionako je teško razaznati što doista želimo. Nešto što nije slučajnost okolnosti. (Zašto baš to ili zašto baš ona?).

Postoji nešto u nama koje zna bolje od nas samih. Neka prirodnost. Nešto ne odviše komplicirano. Možda tek nekoliko riječi. Kad smo blizu nje onda jedino znamo. Onda bivamo dodirnuti, onda se primirimo, slušamo jedan sasma drugi ritam - svoj ritam. To oduvijek znaš. Ali nekim strahovima preprečuješ prolaz pa se koristiš umom kako bi zavarao samog sebe. Tako se vrtiš u krug. Tada si besmislen i frustriran. Jer gubiš sebe. Jer ne rješavaš emocionalno već racionalno. Sad si se sjetio: Emocionalni problemi rješavaju se emocionalno; racionalni problemi racionalno!

Možda je to ta elegancija koju si tražio.

 Kad kažem nova ljubav mislim na sav onaj nedograđeni prostor ispunjenosti trenutkom, sliku u vremenu koja miriše na harmoniju i njenu kožu, mislim na neukrotivost lavlje odlučnosti kao i na odlučnost neukrotivosti lavice, mislim na zanos koji se materijalizira i prelazi granice tijela, mislim na otkrovenje zajedničkih simbola snagom nepotkupljivosti povjerenja, mislim na prepoznavanje trenutka (dok još nije prošao), mislim na surfanje na valu života, mislim na blago povišenu temperaturu i hodanje 3 centimetra iznad tla,...

Mislim o mogućnosti postojanja nekog boljeg sebe.  

Nova ljubav iziskuje nove načine, nova šuljanja, nove pronalaske, novu umiješnost,... kako bi prepisao svoju prošlost. Nikako sa pohabanim alatom. Stvoriti jednu posve nedosanjanu budućnost. Neki drugi "moj mene" može nastaviti. I ne kao odlazak u dükkân. Ne želim trgovati. Ne želim se cjenkati. Ne želi zaraditi.

Želim ... novu ljubav.

za R.B.

kaži mi
kuda si tako sretno krenuo
ka svom poslednjem snu

tamo je onaj deo prostora
koj zatvara
pun krug 
mandale tvojih koraka

koje će zajedno
sa tobom
oduvati

sprema se oluja

a ako još uvek
nešto znaš
još uvek nisi
ništa naučio

i zato slušaj

kada krene da nosi
oko tebe
i domove i ljude

nemoj se uhvatiti
ni za šta

i zapamti
tamo kuda si
tako sretno krenuo

taj prostor je
smrt vremena
i smrt svega što si
ikada nazvao svojim

taj prostor
je svetlost
jača od straha

koj nas je
oduvek upozoravao
da se šetamo
ivicama majdana
u kojem je
večni pad u sebe

a tamo
naša kuća gori
i naša majka je san
koj prođe pored nas
kao da nas
ne poznaje
i naši prijatelji su
samo neki ljudi
čije korake
više ne prepoznaješ

i tada
kada ti dom bude vatra
a voda još jedan
od tvojih oblika

pozovi me
da zajedno
ugrejemo
smrznute ruke
koje su davale sve
što nikada
ni same
nisu imale

a sa tog mesta
ćemo se lako
predomisliti u  more
puni života
i tišine
na svom dnu

a brodovi će
po nama loviti
bacajući svoje mreže
i dan i noć

dok im budemo tajno
spremali kao lek
mir površine
koj se
jedino još
tišinom
može izgovoriti

Matija Sadović, na Bundolo

Ništa nisam naučio. Samo se broj ožiljaka povećao. Sad sam još ljepši. 

Ništa nisam naučio jer sam radio sukladno svojim uvjerenjima. Opekao sam se, naravno, ali nisam se igrao kao neki dječarac sa petardama. Razočarao sam i iznevjerio. Optužbe ne mogu odbaciti, zato ih nosim kao ožiljak. Onaj koji razočarava, iznevjerava.

(Ovdje neće slijediti apologija humanosti i naznaka kako baš pogreške i grijesi čine  čovjeka jedinstvenim i stoga lijepim. )

"Nikad više onako lijepo neće više ništa biti."   

Razlika tišine i šutnje je razlika onoga koji nema što reći i onoga koji ne može reći. Jedan ne mora započeti a drugi već ne može završiti. Jedan nema što nadodati, drugi nepovratno gubi riječi u sebi.

 Ako je prvi put bilo odviše ukočeno, drugi puta ćemo olabaviti. Ako smo prvi put pretjerali, drugi puta ćemo po malo dozirati. Ako smo bili preozbiljni, opustit ćemo se. Ako smo nastojali vertikalno se uzdignuti, sad ćemo se horizontalno ispružiti. Ako smo nastojali uzdignuti se do ideje, sad ćemo se spustiti nadomak slike pred nama. Bit ćemo lagani i prpošni, ta ljeto je.

Stalno govorim "mi" a mislim "ja". Oprosti, želim samo zagrliti sve. Stalno govorim "sve" a mislim "ono što mi je trenutno na umu". Pardon, želim samo zagolicati zaspalu maštu. Stalno govorim "stalno" a mislim "sada i samo to". Ispričavam se, želim genelizirati i ujediniti se u toj misli. Probljesnuti, pa se intenzivirati, oformiti pa materijalizirati, pa raspasti u tisuće, izbaciti vrijeme iz jednadžbe, izbaciti pojedinca, postati ono što nam je oduvijek bivalo da budemo. 

Vizionari? Stvoritelji svjetova? Gospodari svojim sebe? Može sve to, hvala.