(...) Naša potražnja za svijetom i drugim neiscrpna je. Drugi je čudo i strahota. I veći i manji istodobno. Pogotovo žena. Ona koja nam apsolutno nedostaje.

Nitko nije ništa sam stvorio. Za stvaranje svjetova potrebno je dvoje.

Jer samo nepotpuni mogu stvarati. (Bože, gdje je ono zapelo? )

it is for me the eventual truth
of that look of the lioness 
to her man across the Nile
it is that look of the lioness 
to her man across the Nile
wanna feel my heart break 
if it must break in your jaws
want you to lick my blood off your paws

you can't get here fast enough 

I will swim to you

whether you save me
whether you savage me
want my last look to be 
the moon in your eyes
want my heart to break 
if it must break in your jaws
want you to lick my blood off your paws
it is for me the eventual truth

it is that look of the lioness 
to her man across the Nile 

and you can't get here fast enough 

I will swim to you			

...i onda ti dođe. Onda ti zaista dođe. Shvatiš da možeš čekati zauvijek. Shvatiš da možeš čekati zauvijek i ništa se neće dogoditi. Ništa se neće dogoditi. 

Ne znaš, osluškuješ, bacaš lopticu o zid, čekaš da se vrati, sanjaš, povučeš se, otvoriš, kažeš nešto, zatvoriš knjigu, pokušaš ljubiti, voliš, misliš da znaš, voliš misliti kako znaš voljeti, imaš neke nedovršene slike o sebi, gledaš daleko, pune ruke planova, sudbinu svoju u sebi nosiš,  neoskvrnjeno biserje na dnu mora, svijet čeka da te upozna, još samo par trenutaka, još samo malo, još samo malo...

Pogledati unutar sebe, uvidjeti kako si zaista ništa, samo je prividna hrabrost. Pogledati izvan sebe, i uvidjeti kako je sve zaista, ali zaista ljubav, odvažnost je u punom smislu riječi.

( Pravo imenovanje samih stvari ovdje nije od velikog značaja. Živimo s onim što ne možemo izreći. )

Nema zatvaranja vrata, nema zaključavanja, nepovratnih odlazaka, nema uskladištenih kutija s pismima, nema ultimatuma, nema ceremonijalnog spaljivanja, dramatskog obrata, nema nešto što se mora napustiti sada i nikad više, nema nikad više,...

..., samo otvoreno more. More ostaje. Sav taj nepregledni otvoreni prostor. 

I povremena mijena kursa plovidbe. 

 Katarze rasta - sve manje i manje od svijeta uzimamo zdravo za gotovo.

Postavljanjem pitanja zaranjamo u dubine. Nema garancije da ćemo, donoseći odgovor, svaki put sa srcem i dušom izroniti opet na površinu.

[...] Mislim, trebalo je čitati samo one knjige koje nas grizu i bodu. Ako nas knjiga koju čitamo ne razbudi kao udarac pesnice u čelo, čemu je čitamo? Da bi nas učinila sretnim, kao što Ti pišeš? Bože moj, mogli bismo biti sretni i da nemamo knjiga, a knjige koje nas usrećuju mogli bismo za nevolju i sami napisati. Ali nama su potrebne knjige koje na nas djeluju kao nesreća koja nas duboko boli, kao smrt nekoga koga smo voljeli više od sebe, kao izgnanstvo u šume, daleko od ljudi, kao samoubojstvo; knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama. Tako mislim.

                                                                             Franz Kafka